Krilić Zlatko Knihy

Úsměvné povídky ze života dospívajícího chlapce. Určeno pro čtenáře od 12 let.

- Otišao sam odavno, ne znate gdje sam - rekao je Dugi i uletio u ormar zatvarajući vrata za sobom. - Gdje je Dugi? -Tko? - Dugi. - Sto: Dugi, sestro? - Gdje je? - Tko? Sestra je odmahnula rukom i krenula u potragu. - Ku-kuc! Sestro, tuuu saaam - začulo se odnekud iz četvrte sobe. Dugi je izašao iz ormara i namignuo mi u znak priznanja za razgovor sa sestrom, a onda je provirio kroz vrata na hodnik. Marko i ja smo mu se pridružili. Sestra je otrčala na ženski odjel, a Dugi, čim je ona nestala iza mutnog stakla, potrči prema ambulanti. Ja sam potrčao za njim. Marko je potrčao za mnom. Sva smo trojica uletjela u ambulantu. - Kamo vi? - Ja na ženski odjel - rekoh - a ti? - A ti? - pitao je Dugi Marka šaptom. - I ja! - prošapta Marko. - Pa što ćeš ti kad tamo nemaš nikoga? - Nije važno, ali je zabranjeno - nasmije se Marko. - Pssst! - Dugi nam je dao znak da se stišamo i priljubimo uza zid.

Ova zbirka priča prvo je djelo nakon sedamnaest godina književne šutnje Zlatka Krilića. Nastala je za vrijeme autorova dužeg boravka na Kubi 2015. godine, još dok je Fidel Castro bio žib, a ubrzane promjene tek su počinjale. Sve su priče napisane u prvom licu jednine, a mijenjaju se pripovjedači. U nekima je to sam autor, šezdesetogodišnjak koji traga za mjestom najsličnijem mjestu njegova mladenaštva, kao i za prividom mladosti u zagrljaju mladih Kubanki, te pokušava shvatiti sebe u kontekstu nedavnog zahvata na srcu i rastave braka. U drugima pripovjedači su mardinalci kubanskog društva čiji životi zrcale to društvo, nedavnu povijest i promjene koje se u njemu događaju. Knjiga je pisana jednostavnim, lako čitljivim stilom, no iako ponekad mami osmijeh, ostavlja i gorak okus, jer ne prikazuje Kubu onakvom kakvom je najčešće oposiju - kao zemlju divne klime i sretnih, raspjevanih ljudi koji lako ponese rizam - nego kao zemlju s namještenim, lažnim osmijehom za turiste, osmijehom iza kojeg se krije istinska glad i padnja pojedinaca.

Pridošlica joj priđe sasvim blizu i nešto prošapće na uho. Profesoričino lice se ukočilo, a oči su joj postale velike kao ping-pong loptice.Tek sada je razred utihnuo.Svi su se pretvorili u uši ne bi li čuli što pridošlica šapće.Mirna, koja je sjedila u prvoj klupi, okrene se i šapne nešto Damiru. Damir šapne Igoru. Igor šapne Anđelku. Anđelak šapne dalje i tako je već za nekoliko sekundi vijest došla i do onih iz zadnjih klupa.- Ovaj je iz policije - glasila je vijest.