Evelina Rudan Knihy

Evelina Rudan u ovoj knjizi predstavlja se kao autopoetička proteza jednosmjernoj ulici našeg poetskog kritičkog mimetizma. Tematizirajući sebe, prepisuje iz stvarnosti koja joj posuđuje odraz, emitirajući neposredovani energizam i sliku, ne obazirući se na narudžbu zrcala. Njezin govor naglo se sjeća svega – sebe nekad i sada, stabla, bršljena, ptice – nalazeći uporište u sebi, prijateljima i tzv. običnom životu. Najbolje dosege njezine poetske ideologije očituju se u obiteljskim pjesmama koje smanjuju razdaljine između privatnog i javnog "lirskog" ja. Također, ne treba zaboraviti stihovne aplikacije koje, s zamjetnom učenošću i darom, naslanjaju se na recentno hrvatsko pjesništvo (pjesme poput "Večeras bih mogla napisati najradosnije stihove" i "Kad su majstori ugasili svijeću"). Ovdje se radi o autoričinom naklonu, a ne uklonu, te visokoosviještenim metapoetskim mjestima koja, mijenjajući svoje morfološke pozicije, postaju nova vrijednost. Poezija Eveline Rudan u "Pristojnim pticama" nadilazi obećanje bolje pjesničke budućnosti.

Smiljko i ja si mahnemo sigurno će sjati u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Gusto, a lako satkana priča nove knjige Eveline Rudan, osjeća se, morala je biti ispričana. Ona poseže sve do početaka, vraćajući se uvijek u sadašnje trenutke i na poznata mjesta, od kojih se zatim otiskuje uvijek u novi obilazak elipse pamćenja. Čitajući, posjetit ćemo istarska polja i šumarke, zagrebačke ulice i fakultete, Sueski kanal i New York, očešati se ramenom o cijelu galeriju likova: Kocbeka, Whitmana, Mary Poppins, Terryja Eagletona, Dantea, Viktora Emanuela III… Kolorit, preciznost i razgovornost jezika u Smiljku nešto su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost obilja radnje: intimne, društvene i kulturne povijesti, emotivne i psihološke epike, skakanja s pozornice na pozornicu, inače tipičnije za prozu, što nas sve vuče dalje u obilazak osunčanih smultronstället – mjesta gdje rastu divlje jagode – smještenih između ovih korica; vuče u ono mitsko vrijeme kad “svi su još živi”. A iz divljih jagoda, podsjetit će nas Smiljko, nerijetko prijeti ugriz zmije. I da, Smiljko govori istarski čakavski – ali tako izravno i prisno da jezik pada u drugi plan, postajući naš i svačiji. – Goran Čolakhodžić