“Da mi se jedno jutro probuditi u reklami. Mama i tata, dvoje klinaca, leže u savršeno čistim pidžamama, svi sretni i nasmiješeni, a pas se smije. Pa j*bem im selo, koliko im je to krevet? 700×200? Djeca u krevetu s snježnobijelim plahama? Naspavani? Možda je stvar u meni. Kod nas subota ujutro izgleda ovako. Negdje oko 5, Cicachu odluči da se odmori od cicanja, okrene rit i zaspi. Ja se smjestim na 2,5 cm kreveta koje mi je prepustio, s flekom na pidžami. Oko 5:45, Mala Kme odlučuje da joj se više ne spava, pokušava se uvaliti u krevet, budi mačku i psa. Šaptom urlam da je još noć, ali se vraća, sad joj se piški i dosadno joj je. Uspješno budi Cicachua, koji je odjednom šmrkav. Molim te, samo sat vremena sna u komadu, ne mogu. Mama, kad će svanuti? NIKAD, ako ima Boga. MM se pravi da ni njega nema, ali psuje u sebi. Sat vremena kasnije, svanulo je, Mau grebe po vratima, pasica gura dupe u moje noge, a gospodična je uvrijeđena što ne smije ustati. On ima krcatu pelenu i žvače mi cicu. Raščupana sam, nervozna k’o pas, mrzim svijet i svoj odraz u ogledalu. Oni bi palačinke. Volim ih više od života, očito, jer pečem palačinke. Da mi se samo jednom probuditi u reklami…”
